Za čuda su ponekad dovoljna 4 sata

42 tjedna. Točnije, 277 dana. Toliko sam bila trudna. I ma koliko blažena, sjajna i divna bila, trudnoća je u svojem posljednjem tromjesečju oličenje trapavosti, potrebe za prenosivim i uvijek dostupnim TOI-TOI wc-om, sveopće iscrpljenosti i umora, a o kretanju ne bih previše jer sam imala dojam da u svakom momentu pokušavam uparkirati SUV (sebe, jel...) na mjesto koje je veličine SMART-a. No činilo se da sve fizičke izazove podnosim puno bolje nego one psiho-emocionalne jer sam realno prihvatila i spoznala činjenicu kako ću biti mama tek u posljednjih par tjedana trudnoće. Yup... bravo ja. Da li da uopće pišem koliku je paniku alarmirala ta spoznaja, prihvaćanje istine? Čini se kako je cijeli scenarij trudnoća-porođaj-majčinstvo igra u kojoj se dižemo za nivo više, a s novim level-om dolaze i veće brige. Kroz trudnoću bih se često šalila, s obzirom na odabrano rodilište koje je bilo udaljeno 30 km, kako ću roditi u šumi, u autu! Pogledala sam nekoliko videa u kojima parovi dobivaju bebe u automobilu, ispred bolnice, u tajicama čak! Haha :D Bijaše mi to uber smiješno, pa sam se šalila- budem i ja tako! Malo je reći da me je muž svaki put prekorno s mrvom panike pogledao i dobacio, onako autoritativno (hahaha), kako će me ostaviti na sred polja budem li mu takvo što priredila.
Nisam gledala puno videa na temu porođaja u kojima se isti opisuje i pokazuje jer sam strašno gadljiva i oduvijek me je plašio taj čin. Znate ono kad ne znate što da očekujete, a gledanje istog ni malo ne pomaže, već samo dodatno zapetljava zamršeno. Jedan jedini koji sam pogledala prikazivao je ženu koja rađa u udobnosti svojeg doma, uz supruga, doulu, divnu muziku, u bazenu na napuhavanje, na sred dnevnog boravka. I nakon toga sam plakala 10 dana jer sam i ja htjela roditi doma, a kod nas to nije legalno. Ni doula kod nas nije uobičajena, a ja sam baš zamišljala kako bi bilo lijepo i divno imati potporu stručne, educirane i nadasve kada ja to nisam- pribrane žene. Sve u svemu, moje fantazije oko poroda skretale su pozornost sa razmišljanja o: koliko će to boleti, trajati, hoću li ja to sve moći izdržati! O bolu nisam razmišljala puno. Ruku na srce- u životu sam očeličila po tom pitanju. Bolelo me je puno i svašta, fizički, psihički... tako da me porođajna bol nije brinula previše jer sam se pomirila s činjenicom da će boleti. I točka. Što bi rekli- nadala sam se najboljem, a pripremila se na najgore. Ono što se nikako nije uklapalo u moj scenarij i viziju o tome jeste carski rez. Znam, ovom izjavom riskiram lavinu osuda na svoj račun (ne, nisam protiv carskog), ali ja sam osoba koja u bitnim životnim situacijama želi imati kontrolu i iskustvo doživljaja, ako me razumijete. Jako sam nepovjerljiva i užasavala me je pomisao da se s mojim i zdravljem (životom) mojeg djeteta neko... pa, ne smijem napisati igra, ali da o nama odlučuje neko kome je to rutina. Na žalost, statistika i sveukupno ponašanje medicinskog osoblja u mom dosadašnjem iskustvu ne idu u prilog pomenutima.
Kako je moje dijete odlučilo produljiti boravak u maternica-hotelu dva tjedna preko okvirnog termina, panika je udarila na najjače i odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke. Pinterest je postao moj najbolji prijatelj, a u ekipu smo uključili pilates loptu (svaki dan, skoro pa cijeli dan), konzerve i konzerve ananasa, kilograme datulja i zalivali se čajem lista maline. Neko će reći placebo, neko da su to prazne priče, a ja ću reći- hvala. Jer sam gotovo sigurna da su mi uvelike pomogli da situaciju ''podstanar'' sigurno i efikasno dovedem do cilja :)

Posljednji dan svog rent-a-body-al-nisam-još-mamaživota provela sam na nogama. Cijeli dan sam nešto kuhala, pekla, spremala, a kasnije popodne s mužem otišla u grad gdje smo obišli drogerije, trgovine, banku, park, malo se zaustavili pokraj jezera, nahranili i ispratili labudove, a potom se zaputili doma na večeru i novu epizodu 3,2,1 Kuhaj! Znam, penzić lifestyle. Al' kad je ta sezona bila baš fora! I baš pred kraj same emisije preplavila me je nekakva ljutnja. Ne umijem opisati točno, ali bilo mi je dosta! Zaboravila sam kako je to imati svoje tijelo za sebe i svoj mjehur koji ne curi kao protočni bojler, kako je to spavati bez da te neko ne tambura iznutra... A onda je počelo. S grčevima u stomaku, onako sa strane, totalno van svih smjernica i svega do tada pročitanog (kako bol ide postepeno, slična menstrualnoj boli, od križa, pa se širi ka naprjed... yeah, right!). Ne znam kako da ovaj dio uljepšam, pa ću napisati prosto i jednostavno- potjeralo me je na WC kao da sam 20 dana bosa hodala po ledu, eto tako! I dok sam se ja družila s wc školjkom, muž je trčao po kući iz sobe u sobu, pripremajući torbe koje sam spakirala za rodilište, dozivajući me na svakih par minuta s ciljem provjere jesam li živa :D I dok je moje tijelo obavljalo, valjda, ono što mu priroda nalaže, shvatila sam da se bol promijenila i da više ne tiskam ono što sam do tada (OMG awkward...) već nešto veće i konkretnije. BEBU. Kada bih morala opisati osjećaj koji me je tada preplavio, mogla bih napisati da se radilo o mješavini komedije, pa malo panike, pa smijeha jer zbilja nisam planirala dijete roditi na wc-u, ali sve je bilo moguće tada. Moji trudovi nisu bili normalni, s onim super-cool razmacima od nekoliko minuta za doći sebi između, već sam iz stanja ''gledam 3,2,1 Kuhaj'' uletjela u ''3,2,1 diši i nemoj tiskati, ako Boga znaš!''. Suprug je u međuvremenu obavio razgovor s rodilištem, opisujući što se događa, a potom mi je izdeklarirao kako će ući u kupaonicu i iznesti me na rukama ako ne izađem sama. Nekako sam navukla tajice, izgegala se van dišući kao pomahnitala štuka na suhom, a do auta sam imala 3 seta kontrakcija koje su bivale sve jače i jače. Put ka rodilištu vodio nas je kroz apsolutni mrak. Dvije trake svjetla automobilskih farova po drndavoj-opa-rupa cesti pokazivale su naizmjence šumu, livade, polja, još šume, kontrakcije i svjetleće oči dvije lisice pokraj ceste. Moj mozak počeo se pretvarati u kašu i nisam mogla sabrati jednu suvislu misao. Rukom sam potražila međunožje (al' sam elegantna, ha!) i osjetila kako dio bebine glavice viri van. Nevjerica! Zar ću zbilja roditi dijete u autu? Nevjerojatna buka u glavi od milijun pitanja. A onda me je savladao nekontrolirani smijeh. Kad smo napokon stigli do bolnice bilo je 2 sata ujutro. Glavni ulaz zaključan, ma idila! Na uglu govornica, taman na polovici puta do ulaza na Hitnu i činjenica da ću se poroditi tu na trotoaru. Ali nisam. Uspjela sam se iskontrolirati i doći do rađaone. Pregled prije poroda bio je vrlo kratak, pun vike i dernjave- ne s moje strane. Iako žene, doktorica i sestra nisu bile ni malo ljubazne, a kako sam kasnije doznala, prekinule smo ih u ispijanju kave. Isprike. Naravno, meni u prilog nije išla niti činjenica kako sam u startu odbila protokole poput klistira (erhm, jer sam sve već obavila doma sama :)))) i brijanja (da li moram uopće pojašnjavati ovo? Britvica (sumnjivog higijenskog stanja) u rukama nervozne sestre? NOT ON MY GUARD. Uostalom, ni inače ne hodam okolo kao Yeti, a da se nisam pripremila za porod!). Moj nedostojanstveni i usamljeni geganjac (jer niko mi nije htio pomoći) do rađaone ostavio je gorku uspomenu i pomisao da bi možda ipak bilo bolje da sam se prepustila i eto, rodila na wc-u, ili u autu.  Jer, eto, danas su sva rodilišta ''prijatelji djece i majki'' na papiru i kad-kad na tečaju, ali u realnosti i nije baš sve tako... No dobro, to je neka druga tema. Tog ranog jutra na svijet je došla moja curica, 52 cm duga i WAIT FOR IT! 4070 gr teška :D Zdrava, prelijepa, savršena. Mekana poput svile. Ni malo sluzava i bljak- kako sam oduvijek zamišljala. U samo 4 sata (i dva tiskanja) moj život koji se do tada postupno mijenjao 9 mjeseci, doživio je kulminaciju, vrtoglavi preokret i postao nešto posve drugačije. Zahvalna sam što se naša priča odvijala na ovaj način, zahvalna sam što sam samoj sebi otkrila neku novu, drugačiju snagu i hrabrost da se izborim sa statistikom, s negativnim i bezobraznim ljudima, s mišljenjima i pokušajima da mi se nametne nešto što za nas obje nije bilo dobro. Zahvalna sam što na porođaju nisam bila sama i što je suprug bio pravi laf! :) te nije pao u nesvijest. Zahvalna sam na privilegiji da budem mama i na tome što sam iz ''ne znam skuhati jaje i nema šanse da ću imati djecu'' postala osoba koja već skoro 11 mjeseci potpuno sama (dobro, tu je i tata, ali tata radi po 10 sati, pa ga bezobrazno isključujem haha) odgaja jednu predivnu curicu.

Poanta ovog članka bila je da se svi skupa malo nasmijemo meni. Nespretnoj i izgubljenoj SUV verziji mene :) Ali moram vam priznati da me je na objavu inspirirala i potakla jedna diskusija u kojoj sam bila poprilično tiha, a mogla sam puno toga reći. Naime, danas je valjda aktualno da se natječemo u tome koja je žena jadnija i koja se na porodu najviše namučila. Kao da se za veću muku dijeli kakav orden, ne znam. Uz dužno poštovanje svima. Ženama koje rađaju prvi put nameće se hrpetina groznih priča i predviđanja od strane drugih žena koje su kroz porođaj prošle, ili ne. Mislim na ono bombardiranje pričama kako prvi porodi traju danima, satima, kako žene padaju u nesvijest u afektu od boli, kako grizu, čupaju, vrište, proklinju itd. Da, ima teških poroda, ima zbilja jako puno situacija koje nisu za šalu, ali ako se u tako osjetljivom periodu žena još povrh svih briga zatrpa i strahom od poroda- to može djelovati kao blokada i apsolutna otežavajuća okolnost prilikom momenta kada je potrebno opustiti se i fokusirati na taj jedan čin, a to je tiskanje. Sugestija umije biti moćno oružje, stoga pažljivo s riječima.
Ono što je moje iskustvo pokazalo je da je potrebna promjena. Skoro pa promjena karaktera, razmišljanja, funkcioniranja na dnevnoj bazi. Ja sam imala savršenu trudnoću unatoč Hashimotu, unatoč ogromnim problemima u međuljudskim odnosima i vrlo poremećenoj klimi u okolici u kojoj sam bila. Odlučila sam sve staviti na stand by, te se maksimalno distancirati- makar sama sa sobom, u glavi. I trud se isplatio. Malo je reći da se obična i ne-trudna ja ne mogu natjerati na slično, ali kao trudnica osjećala sam obavezu prema bebi i samo je ona bila važna. Faktori na koje sam mogla utjecati i koje sam prigrlila tjekom trudnoće i za koje jamčim da su pomogli da cijeli proces bude minimalno bolan i brz jesu:
* konstantno kretanje, šetnja- kao lagana vježba. Srećom, dva psa su sve učinila zanimljivijim i veselijim, tako da mi šetnje nikada nisu padale teško. Naravno, ima trudnica kojima šetnja nije indicirana zbog komplikacija i mirovanja, ali ako ste u mogućnosti- šetajte. Ne košta ništa, a puno znači.
* čučnjevi- da se ne lažemo, nisam ih radila svaki dan, ali su bili sastavni dio dana u posljednjem tomjesečju.
* pilates lopta- i lagano ''skakutanje'' na istoj. Znam, zvuči glupo, ali djeluje :) Također, meni su jako pomogle vježbe u kojima radim osmice dok sjedim na lopti.
* datulje/urme/hurme- voće koje sam do tada mogla smisliti samo u sokovima, smoothie-jima, nikako onako raw, pod zubom :) Ali pojela sam ih hrpetinu jer sam pročitala da ukoliko ih se počne jesti 6 dnevno, mjesec dana prije očekivanog poroda, datulje uvelike omekšavaju grlić maternice, pomažu da se isti otvori bez indukcije, potiču spontani porod skraćujući vrijeme istog. Ukoliko vam je informacija bitna, ja sam svoje kupovala u Kauflandu, ili u Lidlu. Nekada organske i Bio, nekada ne. Svakako su pomogle.
* ananas- za koji se vjeruje da inducira porod; njega sam jela iz konzerve i to tjekom dva ekstra tjedna iza očekivanog datuma poroda.
* čaj lista maline- dosta kontroverzan, ali ovaj čaj nisam počela piti do 40. tjedna, odnosno pila sam ga u 41. i 42. tjednu trudnoće kako se sjetim jer, iako stimulira kontrakcije i olakšava/ubrzava porod, ovaj čaj djeluje laksativno (ja nisam osjetila ovakvo dejstvo na sebi do trenutka kad mi je započeo porod), a ukoliko se pije dugo i rano kroz trudnoću, može imati utjecaja na plod (mijenja hormonalni balans, što se očituje kasnije u pubertetu djeteta- nemojte me držati za riječ, istraživala sam članke s američkih instituta i sve uzimam s dozom rezerve). Svakako, dobro se raspitajte i konzultirajte svog ginekologa prije primjene bilo kakvih metoda. Iako ginekolozi nisu impresionirani ovim ''ćiribu-ćiriba'' pričama, bitno je da čujete što preporučuju i da ne radite ništa na svoju ruku.

U konačnici, svako treba za sebe donijeti odluku kojom ne ugrožava svoje i zdravlje svojeg djeteta. Samo imajte na umu da biti trudnica nije bauk, te da porođaj nije horor priča grcanja u boli, već da može biti divna uspomena na najhrabriju verziju vas samih. Samo vjerujte u sebe i znajte da je vaše tijelo stvoreno tako da to može.